Napisati priču o svomu životu, mislim da je svakom teško. Posebno je teško onom ko je imao život ili dio života kakav ne bi želio ni najgorem dušmanu. Posebno, kad znaš da ćeš zbog istine i svog bola odmah naići na otpor, neodobravanje, nerazumijevanje, osude, tračeve i sve što ružna priča nosi. Ipak, odlučila sam da napišem priču o svom životu. Radi sebe, istine, Boga i svih onih koji su bili ili će biti u sličnim životnim situacijama. Da bude pouk svima.
Ovo je moja priča. Tužna, bolna, teška, mučna, čudna, istnita, ali moja.
Ovu knjigu želim da posvetim prvenstveno djeci koja su bila ili će biti žrtve nasilja u porodici, posebno od strane oca i nasilja uopće. Moram podijeliti svoju bol. Neka svi, a posebno sva djeca svijeta izvuku pouku. Neka niko ne dozvoli da doživi ono što sam ja i neka nikada niko ne osjeti “ugriz crnog psa”, ugriz boli i patnje života. Neka ova moja ispovijest bude pouka za svu djecu koja su pretrpjela i koja trpe ugrize najmilijih.
Ovakva bol, ovakav osjećaj, vjerujte nije za ljude.
Da, znam, moja familija će da me kritikuje, osuđuje, jer je sramota iznositi takve stvari iz “kuće”. Niko ne shvata koje rane nosim u sebi. Niko ne zna kakav je meni bio moj život. Život me nije mazio. Nisam imala podršku. Moji najbliži su mi okrenuli leđa. Rasla sam bez oslonca i bez čvrstog zagrljaja koji mi je nedostajao cijeli život. Najviše mi je nedostajalo razumjevanje i podrška.
Pogled bacam u prošlost. Život, poput crnog psa me nije štedio. Teret koji sam nosila zaklanjao mi je pogled, zatvarao sluh… Nisam mogla ni čuti, ni vidjeti ništa oko sebe, ni ljude, ni događaje. Ponekad, kada sam razmišljala o sebi, pomislila sam da ako se otvorim mogu da savladam “crnog psa”. Nadala sam se da ću imati podršku najmilijih, ili će se makar sažaliti na mene i moju sudbinu.
Padala sam, ustajala, klečala i opet padala i opet se dizala. To je borba. I danas. Ipak se borim. Živim sa svojom borbom, prolazim ovu bol sa slomljenim srcem i tužnim pogledom.
Upitam se: Odakle mi snaga i moć?
Poslije svega, poslije ispričane i podijeljene priče mogu kazati da je došao kraj moje patnje koja je ležala na dnu srca. Ne stidim se. Čak šta više, ponosim se. Progovorila sam. Neka se niko ne stidi i ne dvoumi glasno reći svaku bol koja se stidom prekriva, a kojoj je barikada sramota. Ne treba šutiti, ne treba zatvoriti usta i ne dati im da progovore. Treba govoriti. Dijeliti svoju bol. Uvijek postoji neko na ovom svijetu ko će čuti.
Ja sam čekala i nosila bol koja me ubijala. Nisam imala hrabrosti niti snage da se borim sa “crnim psom”. Mislila sam da je to moj kraj i da sam osuđena na propast, na žrtvu.
To sam samo mislila, jer nisam znala da postoje stručne osobe koje mi mogu pomoći. Hvala Bogu, te osobe sam pronašla na klinici u Njemačkoj. Ljekari i stručnjaci su mi pomogli da konačno, otvorim i dušu i počnem svoj oporavak. Savjetovali su mi da sve izbacim iz sebe. Poslušala sam ih i skupila snagu i krenula pisati moju životnu priču. Sama odluka da počnem pisati mi je mnogo pomogla.
Oslobodila sam se tereta, oslobodila se boli, patnji i sada ponovo dižem glavu visoko. Ne bojim se. Sada sam hrabra žena i jaka, dostojna majka i supruga.
Želim poručiti svim žrtvama nasilja da ne šute, da ne trpaju u sebe, da ne čekaju bolje sutra, da otvore usta i puste glas odmah i sad.
Niko ne zaslužuje da bude zlostavljan, da bude kažnjavan nasiljem.
Neka svi znaju da samo glas pravde i razuma pobjeđuje. Kao i svaka žrtva tako i ja, poslije svega biću osuđivana od onih koji ćute i koje je prekrila deka srama, ali i od onih koji nisu dostojni razumijevanja.
Svako zaslužuje da živi, voli i da bude voljen. Svi žele da mislim na njih, iako sam sve ove godine to i radila. Vjerujte da više ne mogu, moram od sada misliti i na sebe.
Sve ove godine ni jednom nisam pomislila na sebe, jer da jesam ova priča bi davno ugledala svjetlo dana. U sebi mislila šta će narod da kaže, šta će da priča. Narod priča i kad je sve bajno, a kamo li onda kada se mogu naslađivati tuđom mukom. Moje odrastanje znači shvatiti da su jedina čudovišta ljudi. Ima izuzetaka, naravno.
Nikad nisam razmišljala o tome, ali spoznah da je moj otac u datumu rođenja 666. Biblija kaže da je broj 666 broj “ZVIJERI” ili antikrist ili đavo.
Sa sigurnošću tvrdim da je moj otac nosio žig s imenom zvijeri.
Kako sam došla do ovog dijela, tako sam i skontala da se naziv moje knjige ”Život sa crnim psom” sa tri šestice oduvijek poklapao sa mojim životom.
Crni pas je, ustvari moja depresija, strah, bol, pat­nja, noćna mora, tuga, očaj i sve ostalo što sam godinama proživljavala.
I poslije ispričane priče, osuđuju me. I sad, kao i ranije, osuđuju me, ismijavaju, kažu da nije istina, da imam koristi itd. Ja znam da je sve istina. I zato ću gledati u daljinu sa osmi­jehom. Hoću da budem sretna. Sreću svako zaslužuje, pa i ja. Smijem kazati, svijetla obraza i uzdignute glave. Po­slije svega što sam prošla, želim ploviti talasima života!
I bez obzira na sve, spremna sam oprostiti, zagrliti, poželjeti Džennet (raj) i krivima, jer ljudski je praštati. Nek nije do mene…