Godina je 2020. – kraj drugog desetljeća 21. stoljeća. Da li je to stoljeće krenulo tako futuristički kako smo ga zamišljali i čekali tu 2000.g? Da li je početak trećeg milenija stvarna prekretnica i da li je njegovih prvih 20 godina opravdalo velika civilizacijska i ljudska očekivanja?
U nekim stvarima, sigurno, da – predsjednik Klinton je 2000. godine objavio dugo očekivano otkriće mape ljudskog genoma, dokazana je teorija Velikog praska o postanku Svemira, sonda “Spirit” se šeta Marsom, imamo robote upravljane mislima, ubrzavamo protone skoro do brzine svjetlosti, ljudi u koferu nose zamjensko srce, vidimo sugovornika na mobitelu ili monitoru računala, GPS ima skoro svaki auto, nanotehnologija ulazi u svakodnevni život, preko interneta iz svog naslonjača možete raditi čuda…Živimo i radimo, praktično “on line” cijela planeta.
Ja pripadam generaciji (diplomirao sam elektrotehniku 1977. kad se pojavio prvi digitalni Texas Instrument kalkulator) koja je učila iz udžbenika ili skripti, na predavanjima zapisujući ručno (dobio sam žulj od olovke na prstu desne ruke), a literatura se pronalazila u bibliotekama, ili izdanjima stručnih časopisa. Sve analogno i hard copy, kako bi se danas reklo. Prapočetak interneta desio se 1969. a na cijeli svijet se proširio nakon 1983. Do Balkana je stigao nakon desetak godina (u Zagreb 1992.) što se podudarilo sa ratom u Hrvatskoj i BiH 1992 – 1995 pa je intenzivnije korištenje interneta kod nas počelo tek oko 2000. Jako sam sretan da sam doživio to vrijeme ogromne i lagane dostupnosti znanja i informacija, što nas sve čini građanima svijeta. Moja generacija zna poštovati i cijeniti ova dostignuća, jer generacije rođene u 21 stoljeću glavni izvor informacija imaju na www.google.com i ne cijene dovoljno blagodati digitalizacije informacija, jer im je sve servirano na pladnju i dato na korištenje pa je logično da se to njima samo po sebi podrazumijeva.
U nekim stvarima, na žalost, ostali smo na razini 19. stoljeća, jer u novoj enciklopediji znanosti iz 2007. “Povijest svijeta u 20 knjiga”, Knjiga 1 “Prapovijest i prve civilizacije” Str. 21. piše: “Ono što danas znamo o porijeklu čovjeka rezultat je znanstvenog istraživanja iz prve polovice 19. stoljeća koju je potaknulo poglavito objavljivanje “Porijekla vrsta” Charlesa Darwina.” Dakle, 200 godina nakon Darwinova rođenja (1809.g.) i 150 godina od prve objave “Porijekla vrsta” (1859.g.), još uvijek, je zvanični znanstveni postulat da smo postali od majmuna.
To je bio prvi impuls za ovu knjigu, mada moja želja za pisanjem počinje 1980.g. a literaturu prikupljam posljednjih 20 godina. Drugi poticaj, i izazov, bila je knjiga “Iluzija o Bogu” Richarda Dawkinsa i ateistička Bus kampanja koja je slijedila iza toga. Treći, izravni impuls i inspiracija, mi je bio Francis Collins čija izvanredna knjiga “Božji jezik” govori o kompatibilnosti i saradnji savremene znanosti i vjerovanja u Boga.
Collins kaže: “Znanost je jedini pouzdan način za razumijevanje prirodnog svijeta i pravilna upotreba njezinih sredstava može dovesti do dalekosežnih spoznaja o materijalnom postojanju. No znanost nam ne može odgovoriti zašto je stvoren svemir, koja je svrha ljudskog postojanja ili što se zbiva nakon naše smrti. Jedan od najsnažnijih pokretača čovječanstva jest traženje odgovora na ta složena pitanja, a kako bi shvatili i ono vidljivo i ono nevidljivo, moramo ujediniti snage znanstvenih i duhovnih stajališta”
Možda je teško povjerovati, ali stvarno je tako – vidio sam veliku sličnost u njegovom i svom putu do spoznaje i vjerovanja u Boga, shvatio sam da potičemo od istog Stvoritelja koji nas inspirira da Ga otkrivamo, bez obzira na struku, razinu obrazovanja, zemlju, boju kože, spol ili rasu.
Kao šlag na tortu došla mi je knjiga Terryja Eagletona, “Razum, vjera i revolucija” koja mi je vratila vjeru u normalne ljude i zdrav razum bez predrasuda i ublažila odvratno gorak okus nakon čitanja “Iluzije o Bogu” Richarda Dawkinsa.
“Neznanje je blaženstvo, osim kad boli” kaže Paul Knot. Velika je šteta što neznanje stvarno ne boli, jer bi tada ljudi učili da prestane bol. Čovjek sa minimalnim znanjem misli da sve zna. Volumen njegove spoznaje je, recimo kao vrh igle, što znači da je njegov dodir sa onim što ne poznaje zanemariv i logično je da misli kako sve zna. S druge strane, nisam siguran, da bi bolom nametno učenje dalo prave rezultate. Zato genijalni Toma Akvinski kaže: “Boj se čovjeka koje je pročitao samo jednu knjigu.”
Čovjek koji ima ogroman volumen znanja, recimo kao kugla zemaljska, tad ima kompletan Svemir kao nepoznanicu. On će zadivljeno izjaviti “Sad znam da ništa ne znam”, jer je spoznao beskonačnost onoga što tek buduće generacije moraju učiti i otkrivati bez ikakvih šansi za kompletnu spoznaju. “Znam da ništa ne znam” poznata je fraza drevnog porijekla. To je već posvjedočeno kod Cicerona, u 45. godini prije Krista. Platonovi učenici prenose da je Sokrat koristio istu sintagmu, svjestan činjenice da mu nedostaje mudrost i stvarno, nesumnjivo, znanje. Osim toga, on govori o odredbama u području vrlina i pitanja šta je dobro, šta je razboritost, šta je hrabrost i šta je pobožnost? Prema Sokratu istinska je ljudska mudrost biti svjestan neznanja posebno u potrebi da se zna šta je dobro.
Želim da ova knjiga i moja razmišljanja o tome “da li postati vjernik i zašto” budu poticaj i pomoć u savladavanju mora neznanja oko nas, koje je jedan od glavnih uzročnika svih problema i sukoba između ljudi, nacija, ideologija, religija i civilizacija.
Učeći i spoznajući bolje ćemo se razumjeti i postaćemo bliži.
Categories
