Prolog
(baš kao na početku svake drame, scenske, napisane ili ove, drame koja se u toku stvaranja književnog djela dešava u srcu i umu, duši i cijelom spisateljskom biću.)
Zemlja!
Ljudi!
Dešavanja jave!
Obistinjenja snova!
Emocije!
Misli!
Trenuci!
Sve je ovo zaborav ili su riječi! Sve je jedno ili drugo zavisno od toga što ćete im Vi dodijeliti u sjetama.
Odlučih se da mi budete riječi.
Riječi ste mi zapamćene u prolazu. Riječi ste mi napisa­ne ili napamet naučene.
Riječi ste mi često citirane.
Zašto odlučih da mi sve gore nabrojano postanu riječi?
Razlog je jednostavan: Zahvaljujući njima, Vama i onom što se zove neminovnost življenja uspijevam nekad i sebe bolje sagledavati u bujicama misli i emocija.
Baš u ono vrijeme kada je meni bio vakat, po godini rođenja i školovanja, a ne po iznenadniim društvenim, poslijeratnim okolnostima, studirati i temeljiti svoj put ili zdanje od lijepih i mudrih riječi, počelo se, drsko i uvredljivo (ali samo za one lahko pokolebljive) govoriti:
„Danas svako studira! Danas svako piše!“
I u jednoj i u drugoj kategoriji sam se nekako našla, kao i mnogobrojni iz moje generacije, u ime svih nas iz sedamdeset i šeste, sedme, pa sve do polovine osam­desetih.
„Taman“, kako veli jedan komšija uz osmijeh kada se prisjećamo te naše ratne mladosti, „kada se nama baš po godinama živjelo i uživalo, bilo je došlo je vrijeme ubijanja i uništavanja!“
Mi iz te mase kolektivne katarzičnosti spašavanja golih života, a tek onda fildžana,vunice i komoda, i nismo mogli drugačije, nego se držati množine.
Ipak, kada se sve godinama zrelosti počelo, ipak, raz­likovati po stilu pisanja, poetici uma, stilistikama ili uzrastu čitateljske publike, tada je i ono „SVAKO“ bivalo isfurano i dotrajalo, pa samim tim više i neaktuelno, da ne kažem degutantno.
Nije me vrijeđalo, ali, itekako sam se osjećala obuhva­ćenom tim mahom nečijeg razmahanog uma, formi­ranog tempo brzoprolazećih titlova serija od 4444 nastavaka.
Osjećala sam se, kako velim već u prethodnoj rečenici, smještenom u ovu kategoriju SVAKO. Ta riječ, za neodređena zamjenica, je nas, koji željesmo iz moje generacije da pišemo i stvaramo pod književnim nebom, itekako određivala i definisavala dok smo prolazili period odrastanja i zrelosti u pisanim formama.
To SVAKO je, začudo, odvajalo nas od onim POD­RA­ZUMIJEVAJUĆIH koji su svoje lične zamjenice htjeli pretvoriti u bedeme.
Nije im zamjeriti. Nisu se mogli, sa ove tačke gledišta, ni pomaknuti jer više uskogrudnost (ne)okolnosti utječe na lične zamjenice u njihovim potrebama da budu „nezamjenjive“ od bilo kojeg stajališta onih kojima tronovi, bedemi, kule i mjesta na oblacima nisu cilj, nego im je svrha pisanje. Niko sa svojim svježim idejama, svjetlinama svojih misli i emocija ne može postati neko ko je već napisan, niti je nekome to svrha. Ljepota pisane riječi nije u tome da bude industrijska prizvodnja načela i jedolinijske proizvodnje rime, versi, poenti ili stanja koje će odzvoniti kasnije u hodnicima bića čitalaca. Bilo kako bilo, ja nisam odustajala s pisanjem ni u najtežim vihorima društvenih turbolencija u ratnim dešavanjima. Imala sam na svojoj, spisateljskoj strani, mlade i hrabre godine, duh ratnice i veselje arlekinsko. Kada ovako sagledavate stvari, uporno čuvajući tu, za Vas, spasonosnu svjetlost Aladinove čarobne lampe na vrhu hemijske kojom pišete po bjelini lica još neispisanih hartija ili tipkajućim koracima koje umotvorine iz srca i duše rasplesanim čine u nekoj novoj pjesmi koja dolazi sa Vaše tastature, onda je zaista, nikako degradirajuće, već, suprotno, motivirajući biti u toj sveobuhvatnosti zvanoj „Svako danas piše!“
„Svako, samo ne ti, koji gledaš šta drugi rade i nemaš se kad posložiti ni u jednoj izjavnoj rečenici, a kamoli dvostihu ili složenoj rečenici!“ – reče jednom ljutito jedan, još živući lik jednoj, onako, nadobudnijoj gos­pođi koja je mislila da govori pametno. Hm…ovaj… mislim…. samo je ona to mislila. Nije mi u toj kategoriji bilo, začudo nelagodno bilo ni u godinama kasnije.
Posebno sam uživala u toj kategoriji u onim trenucima kada pođoh objavljivati svoje, od mnogobrojnih respek­tabilnih ličnosti iz svijeta umjetnosti primijećene sti­hove, priče i drame, prvo u mnogobrojnim časopisima za kulturu i obrazovanje, a zatim ih govoriti pozvana da napišem nešto mudro i prigodno za svoje nastupe.
Nije SVAKO mogao, ipak, to! Nije SVAKO predstavljao jedini svoju zemlju na nekim međunarodnim književnim susretima i dobijao nagrade među DRUGIMA, već ovo moje lično JA koje danas ne mari za onima koji još uvijek nisu počeli ni da čitaju redovno.
Dok se oni natjeravaju telefon zamijeniti, bar ponekad pravim papirnatim stranicama dobrih književnih djela, naša generacija, kojoj je sav korijen bivao uništavan kojekakvim historijskim trvorima, bezidejnostima onih iza kojih su, da su čekali, a nismo hvala nebesima, bar ne mi nestrpljiviji i uporniji u vjerovanjima u svoju snagu duha i pisane riječi mogli samo postajati kao oni. Tada bismo, a nažalost, mnogi jesu, i to je vidljivo danas, u najsnažnijim godinama za ostvarivanje svojih spisateljskih želja,ostali uštogljeni, zakržljali i nikada nam ne bi naumpadalo krenuti putem vlastitih motiva i lirskih slika u neke nove stilskim fugarama oblikovane prologe, epiloge. Obično su to bili komentari ljudi koji nisu sanjali svoje spisateljske drama našeg vremena.
Gotovo pa smiješno zvuči pozivanje na neke osobe koje nisu ništa napisale već odavno i kao takvi samo floskulativno se osvrću na neka svoja, davna djela.
Nije im zamjeriti. Dolazi ponekad do „zastoja ideja“, ima nešto i što vrijedi da odstoji, pa da se na to osvrće sa neke udaljenije distance vremena. Razumijem sve to i nije, kako rekoh, ni za ljutnje, ni za pokude.
Samo, bitno je, za one koji pišu mnogo, pišu ustrajno, pišu svojim životima, jer im pisanje jeste vaćan mo­menat, da im se ne zahaturi zbog toga i ne prigovara za sve rijeke stihova koji, upravo dok kuckam ove redove, bujicom emocija i misli plove poput more srcima jednog mladića ili djevojke u čije irise može da stane, i sva bol, ali i sva radost snoviđenja.
To snoviđenje, složit ćete se, ipak, nema SVAKO u svojim zbiljama da bi o jednom sasvim običnom stablu ili sasvim običnom danu mogao napisati i najmanju rimu, malecku, ali pravu.
U intermeccima svega što čini nas, dok puštam papir­nate čamčiće sa ispisanim srcovezima duše malenim i velikim rijekama dušom i srcem, vezem zlatnim svi­lenim koncima uspomene i nezaborav. Uspijeva li mi, prosudite sami!
Odvažite se poput mene da i Vas, ako ne kroz Vaše sopstveno pisanje, a ono onda kroz čitanje ove knjige, ponesu čiste, oplemenjene, plodonosne i osebujne rije­ke u Vama samima do svih znanih Vam i neznanih, a snovima i javama Vašim žuđenim obalama.
Na svježem licu zemlje, poput tinte na bijelim stranicama papira ostat će poneki otisak sopstvenih stopala kao neizbrisivi trag življenja, ovdje i tamo, negdje i pored, blizu ili daleko kilometrima i miljama, svejedno je.
Ili možda i nije svejedno hoće li ostati otisak i trag postojanja u vremenu i plavetnilu?
Bitno je da smo kroz priču i poeziju blizu umom i srcima!
Zar ne?